Montaža i obrada zvuka je proces stvaranja konačne zvučne slike za film. Već od samog početka zvučnog filma profesionalci se trude poboljšati zvučnu sliku i time povećati doživljaj. Da bi doživljaj zvučne slike bio što bolji, u većini je slučajeva potrebno dodavanje ili manipuliranje zvučnim elementima. Dijelimo ih na četiri osnovne skupine: dijalog, efekti, atmosfere i glazba. Svaki od elemenata služi nam kao alat za kreativno stvaranje.
Montaža i obrada zvuka obično je sastavljena od više odvojenih procesa obrade. Broj procesa ovisi o zahtjevnosti pojedinačnog projekta. Ti procesi su:
– montaža dijaloga
– snimanje nadsinkronizacije – ADR (Automated Dialogue Replacement)
– montaža zvučnih efekata i dizajn zvuka
– snimanje i montaža sinkronih šumova (Foleys)
– skladanje i snimanje glazbe
– miješanje (miksanje) zvuka
Montaža dijaloga je proces pripreme snimljenog zvuka nakon završene montaže slike. Montažu dijaloga obavlja montažer dijaloga. Njegova zadaća je očistiti dijalog od neželjenih zvukova, zamijeniti nerazumljive replike tj. riječi, urediti višekanalno snimanje dijaloga, provjeriti sinkronost dijaloga, srediti zvučne prijelaze između kadrova, rasporediti dijalog po kanalima tj. zvučnim tragovima i pripremiti dijalog za miješanje (miksanje) zvuka.
Snimanje nadsinkronizacije – ADR je proces tijekom kojeg se određeni dijelovi dijaloga ponovno snimaju u studiju. Taj proces izvodimo na primjer kada je u produkcijskom zvuku zvuk pozadine preglasan i razumljivost dijaloga upitna. ADR možemo koristiti i u slučaju kada želimo nadomjestiti loše izgovorenu riječ tj. repliku ili popraviti interpretaciju glumca. Montažer dijaloga u dogovoru s režiserom odredi koje dijelove dijaloga je potrebno ponovno snimiti.
Montaža zvučnih efekata i dizajn zvuka je dodavanje zvukova odnosno zvučnih efekata kao što su: promet, ptice, vjetar, valovi, pucnjava, otvaranje–zatvaranje vrata, vožnja vozila i plovila itd. Montažeri zvučnih efekata traže zvučne efekte po zvučnim knjižnicama koje i sami snimaju i stvaraju. Dizajner zvuka pomoću raznih tehnologija stvara zvukove koji se još nisu čuli.
Snimanje i montaža sinkronih šumova je proces snimanja i dodavanja zvukova koje zbog njihove specifike nazivamo sinkroni šumovi. To su zvukovi koji se odnose na kretanje glumaca: koraci, odjeća, premještanje stvari itd.
Skladanje i snimanje glazbe. U tom se procesu film opremi glazbom. Glazbu u filmu možemo podijeliti na scensku i filmsku. Scenska glazba je ona koja dolazi iz prostora u kojem se odvija scena u filmu: iz radija, televizije, ozvučenja itd. Filmska glazba odvojena je od scene i filmu dodaje dramaturgiju. Za napisanu glazbu u filmu obično je zadužen skladatelj ili u nekim slučajevima glazbeni urednik. Glazbeni urednik koji brine za selekciju glazbe nastupa u slučaju kada se u filmu koristi već napisana glazba tj. glazba iz glazbenih knjižnica.
Miješanje (miksanje) zvuka je proces podešavanja tj. reguliranja odnosa među pojedinačnim zvučnim elementima npr.: dijalog, ADR, efekti, sinkroni šumovi, glazba. Miksanje zvuka izvodi se u posebnim studijima koji su izgrađeni posebno u tu svrhu. Njihova posebnost je u tome što su po veličini i opremi slični prosječnom kinu te nam omogućavaju postizanje korektne preslike zvučne slike iz miks studija u distribucijsko okruženje. Ako film neće biti prikazivan u kinu, za miks možemo koristiti i manje tj. običnije studije.
Proces montaže i obrade zvuka
Proces montaže i obrade zvuka počinje prije samog snimanja. Vrlo je važno da zvuk snima za to obučena osoba tj. ekipa. Na snimanju je potrebno ekipi zvuka dati vremena za pripremu te im omogućiti dodatno snimanje atmosfera i efekata ako je to potrebno. Time ćemo u montaži i obradi zvuka uštediti mnogo vremena. Provjeravanje, arhiviranje, uređivanje i dostavljanje snimljenog materijala potrebno je obavljati na dnevnoj bazi.
Prije početka montaže slike potrebno je dostaviti sektoru montaže kompletan zvučni materijal koji je bio snimljen. Osim toga, potrebno je predati i izvješće sa snimanja – sound report. To je spisak svih snimljenih kadrova i njihovih pripadajućih datoteka. Tijekom montaže slike često se pojavi potreba za dodatnim zvukovima koji nisu bili snimljeni. Stoga sektor zvuka mora sektoru montaže priskrbiti zahtjevane zvukove. Zvukovi moraju biti pomno izabrani jer postoji velika mogućnost da će biti korišteni i u konačnoj zvučnoj slici.
Nakon završene montaže slike, film se seli u sektor zvuka na obradu. Važno je da je montaža slike zaista završena te da je slika »zaključana«, što znači da se slika unutar montiranog materijala neće promijeniti ni za jednu sličicu. Svaka potencijalna promjena montaže može sektoru zvuka otežati rad tj. uzrokovati nepotrebne asinkronosti dijelova filma. Ukoliko do promjene montaže ipak dođe, sektor montaže mora svaku najmanju promjenu što prije javiti sektoru zvuka.
Kada je slika zaključana, proces montaže i obrade može konačno započeti. Najprije je potrebno prenijeti sliku i zvuk iz sektora montaže. Prilikom prijenosa potrebno je najprije uskladiti tehničke pojedinosti prijenosa. Potrebno je utvrditi najprimjereniji format slike i zvuka za prijenos. Za sliku postoji mnogo različitih formata, no najbolje je upotrijebiti onaj koji je provjeren od strane sektora zvuka. Kod prijenosa zvuka postoje dva glavna formata OMF i AAF. Koji ćemo upotrijebiti ovisi o programu za montažu slike i zvuka. Svaki format ima svoje dobre i loše strane pa je zato dobro prethodno napraviti kratki test. Prenesemo kratki isječak filma i pregledamo ga. Pregledavanje cijelog filma nepotrebno bi oduzelo previše vremena. Pri pregledavanju moramo biti pozorni na sinkronost zvuka sa slikom, broj zvučnih staza i zvučnih zapisa. Provjeriti moramo također je li se pri prijenosu zvučnog zapisa očuvao podatak o snimanju zvuka koji nazivamo i metadata. Taj je podatak zapisan u svim izvornim datotekama zvuka snimljenog na terenu. Metadata sadrži sve potrebne informacije o snimljenom kadru npr.: dan, sat, timecode, scena, kadar, framerate itd. Snimatelj zvuka dužan je predati i izvješće. Metadata i izvješće sa snimanja pomoći će nam pri traženju snimljenih atmosfera, efekata, dijaloga itd. Posebnu pozornost potrebno je posvetiti sinkronizacijskom zvuku koji nazivamo beep odnosno plop. To je zvuk koji je dug točno jednu sličicu i uglavnom ima sinusni oblik i frekvenciju 1 khz. Taj se zvuk obično postavi 48 sličica prije početka prve slike filma, čak i ako je to crnina. Vrlo je važno da je taj zvuk posebno označen i na slici. U procesu daljnje obrade služit će nam za sinkronizaciju zvuka sa slikom. Ponekad se posebno na slici označi i sličica prije prve sličice filma, i to u slučaju kada film počinje s odtamnjenjem.
Nakon što je sve uspješno preneseno i provjereno, film zajedno pregledaju osoba koja je odgovorna za montažu i obradu zvuka (dizajner zvuka) i režiser. Utvrde se i označe mjesta na kojima je potrebno zamijeniti dijalog, dodati efekte, dodati sinkrone šumove, opremiti glazbom itd.
Dizajner zvuka najprije procijeni količinu potrebnog posla. Na temelju procjene predaje produkciji filma financijski i vremenski plan. Nakon što su planovi usklađeni s produkcijom, posao može početi. Dizajner zvuka podijeli posao među pojedinačnim sektorima koji su razdijeljeni slično kao i procesi obrade zvuka. Manje i nezahtjevnije projekte može obraditi jedna osoba koja je istovremeno i dizajner zvuka. Za veće i zahtjevnije projekte potrebno je čak 20 ljudi ili više.
Obrada uvijek započinje montažom dijaloga. Dijalog je u većini filmova najvažniji dio zvuka pa stoga zahtijeva posebnu pozornost i obradu. Dijalog mora biti što čišći i razumljiviji. Skoro paralelno s montažom dijaloga počinje i montaža zvučnih efekata i snimanje sinkronih šumova. Režiser i dizajner zvuka tijekom procesa pregledavaju obavljen posao i u sektore posreduju korekture. Nakon završene montaže obavljen posao pojedinačnih sektora spaja se u jednu cjelinu te se priprema za miksanje zvuka.
Miksanje zvuka obično se odvija u fazama. Pojedinačne faze nazivamo pred- miksevi. Najprije miksamo dijalog, zatim sinkrone šumove, a onda efekte i atmosfere, glazbu te na kraju spojimo sve faze u finalni miks. Miksanje po fazama uobičajeno je i nužno kod većih projekata, dok kod manjih možemo sve to napraviti u jednoj fazi.
Nakon završenog miksa potrebno je izraditi distribucijske verzije izmiksanog zvuka. Naime, svaki medij ima svoje značajke i tehničke karakteristike. Zvuk koji je umiksan za prikazivanje u kinu nećemo koristit na televiziji i obrnuto. Proces prilagođavanja zvuka nazivamo i mastering. Na primjer: za film smo napravili višekanalni miks, koji je vrlo dinamičan i zapisan u višekanalnom formatu, za potrebe prikazivanja u kinu. Za potrebe televizije potrebno je napraviti manje dinamičnu i dvokanalnu (stereo) verziju.
Primjer računalnog programa za obradu zvuka
