U povijesti filma razdoblje zvučnog filma započinje 1927. godine s prvim zvučnim filmom Pjevač jazza. No ni razdoblje nijemog filma zapravo nikada nije bilo nijemo; od samih početaka filma, projekcije je pratila glazba, prvenstveno iz umjetničkih razloga, no i iz posve praktičnih; gledatelji su u početnom razdoblju filma na filmskim projekcijama bili vrlo glasni.
Glavni izvor zvuka, koji su na početku koristili režiseri, bio je dijalog. Uglavnom su ga koristili, kao i danas, za objašnjavanje radnji koje nisu mogli vizualno prikazati. Filmski junaci svoje su radnje tj. svoje namjere jednostavno izrekli, a filmski su stvaraoci “zajedno” snimili sliku i zvuk te tako dobili sinkroni zvuk (zvuk odgovara slikovnom izvoru). No neki su režiseri već vrlo rano počeli eksperimentirati s nesinkronim zvukom (zvuk i slikovni izvor nisu usklađeni). Uloga sinkronog zvuka je stvaranje uvjerljive iluzije realnosti. O nesinkronom zvuku reći ćemo nešto više u poglavlju montaže i obrade zvuka.
Za naše potrebe, u nastavku ćemo se posvetiti poglavlju snimanja zvuka. Zvuk dijelimo u dvije kategorije: dijegetski i nedijegetski. Dijegetski su oni zvukovi čiji je izvor u slici odnosno, ako pojednostavimo, to su zvukovi koje naši junaci čuju. U tu kategoriju spadaju: dijalog, atmosfera, zvučni učinci (foley) i glazba (ako je njen izvor u slici).
Dijalog
Dijalog je razgovor između dvoje ili više ljudi. U dramskim situacijama osnovni je element zvuka. Produkcijski je najjeftinije, no i najnespecifičnije filmsko rješenje. Dijalog je omogućio prirodniji stil glume u filmu. Glumci više nisu morali prikazivati određene akcije pokretima (koji su uglavnom bili pretjerani). Dijalog je također sredstvo za karakterizaciju lika, budući da glumci jačinom glasa, akcentom, načinom izgovaranja itd. dodatno naglašavaju karakteristike određene filmske osobe.
Pri snimanju dijaloga važno je da ga u danim uvjetima snimanja snimimo što izoliranije i kvalitetnije. Za dobru snimku napravit ćemo mnogo ako budemo preventivno razmišljali. Ukoliko imamo mogućnost izbora lokacije snimanja, izaberimo prostor u kojem nema ometajućih čimbenika koji utječu na zvučnu snimku, na primjer: blizina ceste, potoka ili rijeke, zujanje ventilatora tj. električnih uređaja, blizina aerodroma itd. Na snimanjima se ponekad također javlja problem zbog nepravilno postavljenih agregata pa ih je stoga potrebno prikladno izolirati tj. premjestiti na odgovarajuće udaljeno mjesto. Na samim lokacijama često se susrećemo i s ometajućim čimbenicima kao što su hladnjaci, klime, ventilacije, zujanje svjetla itd. Ukoliko je moguće, dogovorimo se da se takvi čimbenici isključe tijekom snimanja.
Za snimanje dijaloga u filmu koristimo više vrsta mikrofona, najčešće boom i bubice.
Boom koristimo kada želimo izvor zvuka što izoliranije snimiti te mu se što više približiti. Osnovni boom sastavljen je od palice koja se može rastegnuti po želji (od 2 do 8 m), nosača za mikrofon, mikrofona te zaštite od vjetra. Za mikrofon u boomu obično se koristi usmerjen ili vrlo usmerjen mikrofon (super cardioid ili shootgun mikrofon).
Na snimanju boomom upravlja mikroman. Njegova zadaća je da boomom prati dijalog i događanje. Pri praćenju se mora izvoru zvuka što više približiti, no pritom mora paziti na mnogo stvari. Pratiti mora pokrete i kut kamere jer se može dogoditi da se mikrofon pojavi u kadru. Promatrati mora kako su postavljena prirodna i umjetna svjetla jer se u kadru može pojaviti sjena mikrofona. Paziti mora da nije na putu ekipi koja se kreće s kamerom. Pratiti mora dijalog kako bi pravovremeno premjestio mikrofon. Slušati mora uputstva snimatelja zvuka itd. Također je vrlo važno da unutar snimateljske ekipe stekne povjerenje i autoritet. Time će postići lakše sklapanje dogovora i kompromisa s ostalim članovima ekipe te posljedično bolji snimak zvuka.
Boom v većini slučajeva usmjeravamo od gore prema dolje, pravokutno na podlogu. Tijekom praćenja osobe koja nastupa uvijek se trudimo držati boom ispred njegovih/njenih usta, kako bi dobili konstantan i razumljiv dijalog. U nekim slučajevima možemo držati mikrofon i pod kutom od dolje prema gore. To možemo učiniti u slučaju da je prostor prenizak ili je zvuk koraka glasniji od dijaloga.
Bubicu uglavnom koristimo za snimanje dijaloga pojedinog glumca. Drugi naziv za bubicu je mikroport tj. na engleskom, lavalier microphone. U praksi bubicu uvijek koristimo u bežičnom sustavu pa je zato povezana odašiljačem, a prijemnik je povezan s uređajem za snimanje zvuka tj. kamerom.
Bubica uglavnom ima karakteristiku kugle (omni), što znači da nije usmerjena te ju nije potrebno usmjeravati prema izvoru zvuka. Bubica je mikrofon koji se sve češće koristi, posebno u širokim kadrovima ili scenama s mnogo glumaca, kada se nije moguće dovoljno približiti odnosno pratiti s boomom. Njena prednost je u tome što se kreće s glumcima pa stoga nije potreban mikroman. Osim toga, dobra je i izolacija samog dijaloga jer je uvijek postavljena blizu usta. Bubica ima i mnogo loših karakteristika, kao na primjer: šum odjeće prilikom kretanja glumaca, puhanje vjetra (ako je zakačena iznad odjeće), loš signal tj. odašiljanje bežičnog sustava, potrošnja baterija bežičnog sustava, namještanje mikrofona oduzima mnogo vremena itd. Bubicu uvijek namjestimo što centralnije na usta kako ne bi došlo do prevelikih razlika kada glumac okrene glavu ulijevo ili udesno. Bubicu ponekad možemo namjestiti i iza uha tj. u kosu, no to zahtjeva više vremena i usklađivanja s odjelom maske i kostima.
U situacijama kada dijalog zbog različitih čimbenika u kadru ne možemo dobro snimiti, odmah nakon završenog snimanja kadra možemo snimiti takozvani wild take. To je snimak kadra koji je namijenjen isključivo snimanju zvuka. Tada se kamera, svjetla, ventilatori za vjetar, uređaji za maglu itd. ugase te se napravi prostor za mikromana, kako bi se mogao postaviti na idealno mjesto i udaljenost. Snimi se kadar koji je odigran samo za zvuk. Za svaki slučaj napravi se više snimaka kako bismo imali više mogućnosti pri montaži dijaloga. Pomoću wild takea možemo također izbjeći kasniju nadsinkronizaciju kadra.
Atmosfera
Atmosfera je drugi element zvuka koji koristimo u filmu. Osnovna funkcija atmosfere je pripisivanje karaktera prostoru u kojem se odvija filmska radnja. Atmosfere također ima i praktičnu ulogu, budući da u procesu montaže dijaloga prekriva zvučne prijelaze između pojedinačnih kadrova unutar sekvence i time pridonosi većoj konzistentnosti dijaloga.
Atmosfera u filmu sastavljena je od više slojeva atmosfera koje dijelimo na pasivne atmosfere, aktivne atmosfere i efekte u atmosferi.
Pasivne atmosfere su one u kojima se zvuk duže razdoblje ne mijenja. Primjeri pasivnih atmosfera su zvuk sobe (room tone), ventilacije, udaljenog grada, električno zujanje itd.
Aktivne atmosfere su one u kojima se zvuk neprestano mijenja. Primjeri aktivnih atmosfera su promet u gradu ili na cesti, valovito more u blizini, pjev ptica u šumi, zvukovi gradilišta itd.
Efekti u atmosferama su pojedinačni zvučni efekti koji atmosferi dodaju detalje. Primjeri efekata u atmosferama su glasanje životinja, prolasci vozila, glasanje sove, policijska sirena u daljini, automobilska truba itd.
Za snimanje atmosfera možemo koristiti jedan ili više mikrofona. Kada snimamo s više mikrofona, koristimo različite mikrofonske tehnike npr.: AB, MS, Double MS … Mikrofonske tehnike međusobno se razlikuju po postavkama mikrofona i njihovim karakteristikama.
Za snimanje atmosfera uvijek je najprije potrebno potražiti odgovarajuću lokaciju. Snimamo odvojeno od snimateljske ekipe jer ekipa proizvodi nepoželjne zvukove. Paziti moramo i na ostale ometajuće zvukove koji nisu dio atmosfere koju želimo snimiti. Snimke atmosfera u pravilu su duge od 5 minuta pa do više sati. Duže snimke može nam donijeti zanimljive, neočekivane promjene u atmosferi koje kasnije u montaži zvuka izdvojimo ili upotrijebimo. Sve snimke uvijek uredimo te ih prikladno označimo za kasniju upotrebu. Snimljene atmosfere najčešće se uređuju u knjižnice gdje se čuvaju za korištenje u različitim projektima.
Sinkroni šumovi
Sinkroni šumovi su zvukovi koje proizvodi glumac sa svojim kretanjem tj. šumovi su posljedica njegovog kretanja. (Nazivaju se i foleys, po dizajneru zvuka Jacku Donovanu Foleyu). Primjeri takvih zvukova su koraci, pomicanje odjeće, dodiri kože, sjedanje i ustajanje, pomicanje raznih predmeta itd.
Prilikom snimanja zvuka na terenu, snimanje zvuka uvijek je usmjereno u snimanje dijaloga pa su zato tovrsni zvukovi lošije snimljeni i posljedično se lošije čuju. Kako bi konačna zvučna slika filma bila uvjerljiva potrebno je dosnimiti sinkrone šumove. Dosnimavanje se izvodi u posebnim studijima u kojima je omogućen dostup do mnogobrojnih rekvizita i kostima. Posebnost tih studija je i pod koji simulira različite površine za korake npr.: parket, beton, linoleum, pločice, pijesak, zemlja, trava itd. Da bi sinkroni šumovi bili dobro usklađeni s postojećim snimljenim zvukom, moraju biti vrlo uvjerljivi. To postižemo pravim izbirom površine tj. rekvizita, a najvažnije je samo izvođenje. Sinkrone šumove izvodi foley umjetnik (izvođač sinkronih šumova). Njegova zadaća je pravilnom intrepretacijon šumova popratiti kretnje i karakter glumca. Prilikom izvođenja mora paziti i na sinkronizaciju sa slikom. Za bolju preglednost sinkrone šumove dijelimo u više skupina zvukova: koraci, odjeća, stvari i koža.
Glazba
Glazba je uglavnom nedijegetska (gledaj poglavlje montaže i obrade zvuka), no može biti i dijegetska kada je zapravo dio događanja u određenom prizoru.
Ako glazba nije nužna za akciju koju izvode akteri, ona se dodaje naknadno u montaži.
Ako ju moramo snimiti kao dio scene, moramo paziti na više stvari. Takva glazba naziva se i playback. Najčešće ju susrećemo pri snimanju videospotova tj. songova u filmu. Za playback nam je uvijek potreban uređaj za reprodukciju zvuka i prikladno ozvučenje koje omogućava da glumac dobro čuje glazbu, budući je vrlo važna za njegovu glumu tj. pjevanje. Emitiranu glazbu istovremeno i snimimo jer će nam to kasnije olakšati rad u montaži slike i zvuka. Uvijek ju snimamo mikrofonom iz ozvučenja i direktno signal iz uređaja za reprodukciju. U slučaju da je tijekom playbacka prisutan i dijalog, glazbu moramo stišati do te mjere da ne ometa dijalog, a da ju je još uvijek moguće čuti. Paziti moramo također da glumci prilagode glasnoću dijaloga s obzirom na kasniju konačnu glasnoću glazbe. Na primjer, kada snimamo dijalog u klubu gdje je glazba vrlo glasna, na snimanju ćemo glazbu stišati, a glumci se moraju pretvarati da je glazba vrlo glasna i prilagoditi glasnoću interpretacije.
Kod takve glazbe također je vrlo važno imati unaprijed uređena autorska prava jer nesređena autorska prava pod upitnik stavljaju cijelu scenu, odnosno tjeraju na sklapanje teških kompromisa.
