Na našim radionicama nastaju filmovi svih vrsta i žanrova pa su stoga i načini pripreme vrlo različiti. Budući da je filmski priručnik nastao kao dodatak filmskoj edukaciji u okviru projekta “Nek’ se vidi”, koji je bio zamišljen i izveden kao serija radionica na temu dokumentarnog filma, upravo ćemo dokumentarni film tretirati kao središnju temu.
Uvid u povijest dokumentarnog filma kao samostalnog žanra unutar filmske umjetnosti u današnje vrijeme interneta prilično je lako dostupan. Izdane su također brojne publikacije, kako doma tako i u inozemstvu, koje nude detaljan uvid u povijest filmskog stvaralaštva tj. dokumentarnog filma. Budući da ćemo u ovom priručniku pokušati dati prednost praktičnim savjetima, na teorijskoj razini radije ćemo otvoriti neka pitanja o dokumentarnom filmu i njegovom mjestu u današnjem vremenu.
Gdje je mjesto dokumentarnom filmu danas? Kuda ide u svojoj formi i sadržaju? Koje bi teme trebao obrađivati? Odražava li najbolje dokumentarni film socijalne i političke probleme današnjeg vremena?
Naravno, tu se postavljaju i etička pitanja. Kakva je odgovornost filmskog stvaraoca do određene teme tj. subjekta? Mora li filmski stvaraoc tražiti objektivnu istinu ili bi njegov dokumentarni film trebao biti podvržen subjektivnom pogledu na svijet? Mora li film svojim oblikom i sadržajem biti razumljiv što širem krugu gledatelja?
Luksuz produkcija vjeruje da dokumentarnim filmom možemo poboljšati društvo i donijeti pozitivne društvene promjene. S dokumentarnim filmom možemo određene tematike istražiti dublje i kritičnije nego što to rade današnji mediji. Time otvaramo polje javne debate o određenim tematikama tj. društveno marginaliziranim problemima.
Vjerojatno se svaki stvaraoc dokumentarnih filmova na početku susretne s tri temeljna pitanja: što želim snimati, zašto želim snimati upravo to i kako ću to snimiti. Zamolili smo par etabliranih redatelja dokumentarnog filma da nam odgovore na ta pitanja. Nadamo se da ćete u njihovim odgovorima pronaći nešto što će vam pomoći pri daljnjem stvaranju.
Želimir Žilnik
Žilnik je jedan od glavnih aktera jugoslavenskog crnog vala. Prepoznatljiv je po svom društveno angažiranom stilu i kritici režima te postavljanju na stranu nemoćnih, zatiranih i obespravljenih ljudi. Od svojih filmskih početaka portretira ljude koji se bore za poboljšanje svoje situacije, studentske demonstracije, borce za pravo na slobodu misli i medija, migrantske radnike … Istraživao je i zatvorenost granica i skupine s društvenog ruba.
Često ujedinjuje fiktivne elemente i dokumentarnu stvarnost kako bi izrazio ono što misli
da je potrebno. Jedan je od pionira dokudrame.
Kao gostujući predavač surađuje s brojni filmskim školama po svijetu.S pitanjima koja postavljate ne suočavaju se samo mladi filmaši i početnici već dokumentarist traži odgovore na ta pitanja dokle god stvara filmove. „Što da snimam?” ima i širu verziju: „U kojim uvjetima – tehničkim, vremenskim i financijskim mogu raditi?“ Kad bismo se pitali samo “Što bi najradije snimao/la?”, odmah bismo se sjetili Wernera Herzoga kako se probija kroz prašume Amazonke ili Roberta Flahertya na sanjkama oko Sjevernog pola. Tek onda pomislimo na „svakodnevno događanje” oko nas: na proteste nezaposlenih u gradu u kojem živimo, na uličnog glazbenika koji svira ljeti i zimi, ili pak urara kojem nitko više ne donosi satove pa je naučio popravljati mobilne telefone.
Važan element timskog rada na video radionicama je činjenica da se svaki filmski stvaraoc suočava s jasnim ograničenjima produkcijskog okvira u koji se mora uključiti: radionica traje deset dana ili se grupa sastaje svaki vikend unutar tri mjeseca. U to se vrijeme mora definirati tema, napraviti plan rada, montaža i druge završne stvari te film premijerno prikazati, a sve to s tehnikom koja je na raspolaganju.
Na prvi pogled se taj okvir čini ograničavajuć, no istovremeno je stimulativan, budući da su ograničenja poznata. Najprije treba raditi na ideji i konceptu, a tek onda razmišljati o učinkovitosti. Ta “ograničenja” zapravo su radni okvir u svakoj produkciji. Ne postoji netko tko može odlučiti: „Neka autor i ekipa rade kako i koliko žele i neka troše koliko im se čini da je potrebno.“ Čak i kada bi takvi uvjeti postojali, prije bi unijeli zbrku nego omogućili usredotočenost na rad.
Odgovor na pitanje „Što je uvjet da nastane dobar film?“ dakle glasi – iskrica dobre ideje (inspiracija) i naporan rad koji slijedi.
Istraživanje teme, posjet terenu i izbor suradnika, pisanje nacrta sekvenci za sljedeća snimanja- to je proces tijekom kojeg tražite odgovor na „Zašto sam izabrao/la upravo tu temu?“.
Moj odgovor je jednostavan i glasi: „Jer ću upoznati djelić društva i ljude koji me zanimaju, a o njima ne znam dovoljno“. Iskustva kažu da privlačnost kamere i snimanje otvara vrata novim informacijama i poznanstvima. Za mene je snimanje avantura istraživanja.
Na treće pitanje, o tome kakva mora biti forma filma ili videa koji snimamo, ne postoji racionalni odgovor. Svako od nas ima različit vizualni ukus, temperament, vrstu naracije, a istovremeno smo i ljubitelji vrlo različitih filmova.
»Filmski rukopis« konačno definira i razlikuje jednog autora od drugog, ali to je nešto što ne možemo naučiti. Svaki filmski stvaraoc to mora potražiti u sebi.
Radionice su jedinstvena platforma upravo za takva preispitivanja.
Boris Petkovič
Boris Petkovič, rođen 22. 4. 1971. u Zenici, 1996. godine u Portorožu završava studij na Višoj prometnoj školi. 2005. godine diplomirao je filmsku režiju na filmskoj školi EICAR u Parizu na kojoj je sljedeće tri godine i predavao. 2008. godine vratio se u Sloveniju gdje trenutno živi i stvara. Autor je više dokumentarnih i igranih filmova koji su bili nagrađivani u Sloveniji i po svijetu. Već više od desetljeća aktivan je na području filmske edukacije.
Općenito me pri mom filmskom stvaralaštvu zanimaju teme koje su uglavnom potisnute na rub, tj. o kojima se ne govori previše. Pritom me isključivo i prvenstveno zanimaju ljudu. Bilo da su ti ljudi stigmatizirani na zdravstvenom polju (HIV-pozitivni, gubavci …), političkom (izbjeglice, migranti, Romi …) ili su pak stigmatizirani samo zbog svog djelovanja (različite subkulture).
Na samom početku pripreme dokumentarnog filma uvijek se zapitam hoće li ta tematika utjecati na mene, hoću li zbog nje postati bolji, tolerantniji, otvoreniji čovjek … Ako potvrdno odgovorim na ta pitanja, mogu opravdano pretpostaviti da će isto tako utjecati i na gledatelja.
Nakon što izaberem temu koja me intrigira, s njom se najprije dobro upoznam. Kroz proces istraživanja idem što je moguće šire, budući da u tom trenutku još nemam priču, karaktere, formu. Više mi se puta dogodilo da sam nakon procesa istraživanja od određene teme odustao. Nakon što izaberem određenu temu, sljedeći je korak pronalaženje karaktera kroz koje mogu tu priču ispričati. Ponekad je proces suprotan; najprije upoznam čovjeka koji me zaintrigira, a zatim oko njega spletem širu priču.
Forma dolazi na kraju i uvijek je prilagođena sadržaju. Ako se pri formi odlučim za “cinema verite” pristup, onda pazim da u procesu priprema sa svojim likovima ne otvaram određene teme. Vjerujem naime u pravilo “prvi put izgovorenog”. Vjerujem da ljudi, ako s njima uspostaviš dobar odnos, govore određenim žarom, emocijama, uvjerenjima … I ako su prisiljeni priču više puta ponavljati, žar i emocije se izgube, a umjesto toga javlja se refleksija tj. konceptualnija priča. Ako sam na snimanju prisiljen u ponavljanje, uvijek pokušam drugog člana ekipe “preobraziti” u slušatelja jer se na taj način opet malo približim “nevinosti”, s obzirom da moj junak/-inja opet nekome govori prvi put.
Scenarij načelno ne pišem. Napišem sinopsis, kao i određeno sadržajno ishodište projekta, a zatim “na papiru” pripremam pojedinačne sklopove projekta. Veliki užitak dokumentarizma je što nikada ne znaš kuda će te film odvesti. Unatoč tome vrlo je važno da bez obzira kuda te film vodi, znaš da si na kraju ti onaj koji mora voditi film i ne obrnuto.
Marko Cvejić
Marko Cvejić, rođen 1978. u Zrenjaninu. Diplomiral je filmsku i kazališnu režiju na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Osnivač je neovisne produkcijske kuće Mandragora film. Napravio je više od deset kratkih i dugometražnih filmova. Ima bogato iskustvo na svim područjima filmskog stvaralaštva. Prvenstveno je zainteresiran za sinkretizam između dokumentarnog i igranog, što je prevladavajuća karakteristika njegovog rada. Njegovi filmovi, neopterećeni jezikom, prostorom i nacionalnim identitetom, predstavljaju široku kulturnu raznolikost Balkana.
Dokumentarni film ni samo žanr, je način življenja, ki temelji na izostrenem okusu in očesu, ustrezni moralni in etični sodbi, potrebi po zdravi kritiki družbe ter pripravljenosti zagovarjati svoje odločitve. V dokumentarnem filmu ni prostora za kompromise; je ogledalo realnosti s svojimi zakonitostmi – stvari, ki so po svoji naravi jasne, morajo take tudi ostati in se jih ne sme mistificirati, nejasne stvari je treba take tudi pustiti in jih ni potrebno analizirati, napol jasne stvari pa je treba prepoznati, saj v njih leži vsa drama in čarovnija filma.
Dokumentarni film nije samo žanr već je i način života koji temelji na izoštrenom ukusu i oku, odgovarajućoj moralnoj i etičkoj odgovornosti, potrebi za zdravom kritikom društva te spremnosti za branjenje svojih odluka. U dokumentarnom filmu nema mjesta za kompromise; predstavlja ogledalo realnosti sa svojim zakonitostima – stvari koje su po svojoj prirodi jasne moraju takve i ostati te ih se ne smije mistificirati, dok nejasne stvari također treba takvima pustiti i nije ih potrebno analizirati. Djelomično jasne stvari treba prepoznati jer u njima leži sva drama i čarolija filma.
Uvijek pokušavam biti dosljedan i neovisan pri izboru tema te istovremeno uspostavljati jedinstvenu metodologiju s kojom ću ih tretirati. Same teme ovise o brojnim okolnostima te se različito manifestiraju od filma do filma. Ponekad se radi o osjećaju iz kojeg se razvije priča, dok je ponekad autentičnost neke osebe tolika da ju postavim u ulogo protagonista i oko nje napravim dramu. Ponekad je producent onaj koji donese temu i novac za snimanje. Volim obrađivati teme koje nisu zastupljene u svakodnevnom medijskom prostoru, a moji su junaci često antijunaci, marginalizirani i izopćeni iz društva. Uz pretpostavku da uživanje umjetnosti obogaćuje i inspirira, trudim se da poruke koje šaljem preko svojih filmova kod gledatelja uspostave nekakav intiman svijet u kojem si mogu sami tumačiti dramu kojom se bavim. Uvjeren sam da umjetnost mora biti aktualna za vrijeme u kojem se stvara, politički aktivna i nekorumpirana te moralno dostojna svog položaja u povijesti čovječanstva pa tako svoj položaj u oceanu kreativnosti opravdavam time da gledatelji pri tome barem malo sudjeluju.
Dokumentarna forma intrigira me zbog svoje autentičnosti i beskonačnih mogućnosti, zbog činjenice da svojom kamerom hvatam trenutke realnosti i bilježim ih zauvijek. U dokumentarnom jeziku protagonisti ne glume i ne lažu. Na kraju krajeva dokumentarni film privlači me jer je mnogo jeftiniji od igranog te mi tako omogućava da ostanem neovisan o raznim ministarstvima, fundacijama i drugim lažnim mecenama. Dramski gledano živimo u vrlo zanimljivom razdoblju, punom filmskih priča. Kad bi se sve pretvorile u igrane filmove, ni jedna stotina njih ne bi ostala zabilježena za buduće generacije. Dokumentarni film pak u tom smislu omogućava veću produktivnost i to mi je poticaj da se i dalje bavim njime. Ponekad izaberem i dokumentarno-igranu formu za one teme koje to dopuštaju. Tada je moj princip rada takav da na temelju dokumentarnih činjenica osmislim umjetni dio priče koji nije niti posve izmišljen, niti se nije baš dogodio, a po svim ostalim parametrima dramske priče predstavlja njen organski dio. I u tom slučaju uglavnom radim s neprofesionalnim glumcima jer ne lažu.
Svojim radom pokušavam pridonijeti ponovnom uspostavljanju mjerila vrijednosti. Film je vrlo komunikativan medij i kao takav mnogo izrazitiji od televizije koja je preplavljena dnevnim političkim dojmovima. Društvena odgovornost odražava se u sposobnosti autorja da prepozna potrebe vremena u kojem živi, da progovori u ime grupe istomišljenika koji nemaju tu mogućnost ili sposobnost te da kroz jezik pokretnih slika neprestano upozorava na društvene nepravde uzrokovane od strane nekontrolirane politike ili neodgovornih pojedinaca. Autor dokumentarnih filmova mora biti kritičan i aktivan pojedinac kojeg pri stvaranju potiču društveni pomaci.
Dokumentarni film jedan je od svjetionika čovječanstva u 20. stoljeću – zabilježio je, potaknuo, transformirao i očuvao. Bez dokumentarnog filma povijest bi bila podvrgnuta manipulaciji u dosta većoj mjeri, a brojne ključne stvari ostale bi daleko od očiju stvarnosti.
Igor Bezinović
Igor Bezinović, rođen 1983. u Rijeci. Diplomirao je filozofiju, sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Dokumentarni film razumije kao integralni dio svoje društvene angažiranosti pa su tako u središtu njegovog zanimanja društvene teme, zauzimanje za ranjive društvene skupine i društveni konflikt.
Zašto, što i kako?
U svojem dokumentarističkom radu kombiniram praksu i teoriju. Redovito dokumentiram svakodnevicu putem fragmentarnih fotografskih, tekstualnih i audiovizualnih zapisa na mom blogu. Arhiviranje sitnica iz vlastitog života služi mi kao vježba i eksperiment, ali i kao nacrt za scene filmova koje nikada neću snimiti. Istovremeno pokušavam razmišljati o pojmovima originalnosti, stila, kreativnosti i recepcije.
Dokumentarnim filmom se bavim od 2006. godine. Osam godina bavljenja filmom relativno je kratak period, jer je životno iskustvo bitan preduvjet za kontinuitet u dokumentarizmu. Proces izrade dokumentarca po meni je neodvojiv od onoga što nazivamo “vlastitim životom”, jer se ne radi o poslu kojeg u jednoj točki započnemo, a u drugoj završimo. Iskustva koja skupljamo u životu sastavan su dio našeg rada na filmu, a nakon što film nastane, likovi i teme kojim smo se bavili ostaju dijelom naših života.
Mislim da je važnije odgovoriti na pitanje “Zašto se bavim dokumentarnim filmom?”, nego na pitanja “Što snimam?” ili “Kako snimam?”. Prije svega mislim da je bitno krenuti od uživanja u procesu izrade filma, u neočekivanim izmjenama, u isprobavanju novih tehnika, u upoznavanju novih likova, u radu s novim suradnicima… Održavati elementarnu želju za istraživanjem i biti znatiželjan oko potencijalnih tema, ali i oko mogućih audiovizualnih tehnika prezentacije i interpretacije tih tema.
Što se odgovora na pitanje “Što snimam?” tiče, mislim da i najdosadnija tema može u rukama dobrog redatelja postati dobar film. Svaka se tema može predstaviti putem mnogo medija – možemo je obraditi putem dokumentarnog filma, ali i putem igranog filma, novinskog članka, knjige, eseja, znanstvenog rada, serije fotografija, slike, televizijske reportaže, radio drame, performansa, jednostavnog razgovora… Mislim da se u snimanje doslovno bilo koje teme treba krenuti samo ako imamo barem približnu ideju zašto određenu temu treba obraditi filmski, a ne npr. čisto fotografski ili tekstualno.
Zato je od pitanja “Što snimam?” neodvojivo pitanje “Kako snimam?”. Gledajući filmove prepoznajem filmske postupke i stilove koji mi se sviđaju te ih i intuitivno i racionalno primijenjujem na teme kojima se bavim. Često si postavljam pitanje kako bih neku osobu, prostor, problem ili osjećaj mogao filmski predstaviti, neovisno o tome planiram li zbilja snimiti film. To je svakodnevna vježba koja me ponekad dovodi do gotovo iritantnog stanja u kojem sve oko sebe vidim kao potencijalni film.
Trudim se ne biti banalan ni dosadan, trudim se ne podcjenjivati gledatelja. Čak i kada se bavim ozbiljnim temama, nastojim uživati u procesu stvaranja i smatram ga integralnim dijelom života, a ne radnjom koja dovodi do nekog izvanjskog cilja.
