Na satovima fizike u srednjoj školi učili smo da je svjetlost elektromagnetsko zračenje odnosno roj fotona, što predstavlja dvije različite teorije koje se međusobno isključuju, no unatoč tome svjetlost se ponaša prema zakonitostima obiju teorija. Za potrebe snimanja dovoljno je razumijevanje osnovnih karakteristika, kao što su intenzitet, boja, kvaliteta i smjer.
Svjetlost može biti jača ili slabija, što utječe na ekspoziciju u određenim slučajevima. Za mjerenje intenziteta svjetlosti koristi se svjetlomer. Većina suvremenih videokamera ima ugrađene sustave za mjerenje svjetlosti i indikaciju količine ekspozicije.
Svjetlost može biti različitih boja. Ako promatramo na primjer svjetlosnu situaciju u sobi koju osvjetljuje klasična žarulja, dok kroz prozor prodira večernja svjetlost, najvjerojatnije ćemo zaključiti da je umjetna svjetlost klasične žarulje »toplija« od dnevne koja u kombinaciji s umjetnom svjetlošću djeluje »hladnije«. Hladni tonovi su plava, zelena i slično, dok su topli žuta, narančasta i crvena. Boju svjetlosti možemo također mjeriti i izražavati u Kelvinima koji predstavljaju temperaturu boje. No pazite: topliji tonovi imaju nižu temperaturu boje i obrnuto. Temperatura boje klasične žarulje kreće se oko 2800 K, plavkasta večernja svjetlost između 6000 i 8000 K. Standard za umjetno svjetlo (obično označeno žaruljom) je 3200 K, a standard za prirodno svjetlo (obično označeno suncem) 5600 K.
Svjetlost može biti tvrda ili meka, odnosno usmjerena ili raspršena. Točkasti izvori svjetlosti (što zbog udaljenosti predstavlja i sunce na jasnom nebu) iscrtat će kontrastnu sliku s tamnim sjenama i oštrim rubovima. Dakle, »tvrdoća« svjetlosti ovisi o veličini izvora. Oblačno nebo (velika površina izvora) iscrtat će sliku s blijedim i nedefiniranim sjenama niskog kontrasta ili čak bez njih.
U poglavlju koje slijedi možete se bolje upoznati s različitim funkcijama svjetlosti, s obzirom na njen smjer.
OSNOVNA SVJETLOSNA POZICIJA
Temeljna zajednička karakteristika fotografije, filma i televizije je prikazivanje trodimenzionalnog svijeta na dvodimenzionalnoj ravnini, najčešće na papiru, filmskom platnu, TV-ekranu i slično.
Da bi dvodimenzionalna slika djelovala kao realističan prikaz trodimenzionalnog svijeta potrebno je stvoriti iluziju treće dimenzije. Gledatelj mora osjetiti volumen snimljenih osoba ili predmeta, planovi moraju biti odvojeni kako bi dočarali prostorne odnose. Pritom svjetlost igra vrlo važnu ulogu.
Za postizanje dojma treće dimenzije, u fotografskom je mediju samo jedan izvor svjetlosti često nedovoljan. Iz tog su se razloga razvili svjetlosni sklopovi s više izvora svjetlosti koje u prirodi rijetko surećemo, no omogućavaju da snimljeni prizori izgledaju što prirodnije.
Osnovna svjetlosna pozicija tvori jedan od tih sklopova. Sastavljena je od četiri izvora svjetlosti odnosno svjetla koja nazivamo s obzirom na njihov smjer, gledano s pozicije kamere.
Glavno svjetlo (1), kontra svjetlo (2), dopunsko svjetlo (3) i pozadinsko svjetlo (4)
Prvotno je osnovna svjetlosna pozicija (OSP) namijenjena osvjetljavanju ljudskog lica, no može se koristiti i za predmete ili kompleksnije situacije.
Glavno svjetlo
Opisuje volumen snimanog predmeta. U tom slučaju nalazi se na položaju tričetvrtinskog osvjetljavanja koje najbolje opisuje volumen ovalnih objekata, među koje spada i ljudsko lice, no to nije jedina mogućnost. Glavno svjetlo može dolaziti iz bilo kojeg smjera ukoliko isti daje volumen snimanom objektu na način koji želimo. Na primjer: sa strane – bočno svjetlo.
Cilj glavnog svjetla je sjena koja stvara iluziju volumena.
Glava na slici osvijetljena je s glavnim svjetlom, no čini se kao da tu nešto nedostaje. Volumen lica zasigurno je vidljiv, no lijeva strana glave gubi se u mraku, oblik nestaje i topi se s crnom pozadinom.
Ponekad je to željen efekt ali u ovom slučaju sliku želimo osvijetliti tako da postignemo što savršeniji dojam prostornog volumena.
Kontra svjetlo
Situaciju smo osvijetlili s još jednim izvorom svjetlosti, i to iz smjera koji se suprotan smjeru kamere. Ta pozicija naziva se kontra svjetlo. U filmskom žargonu često se čuje i izraz »gegenliht« koji proizlazi iz njemačkog jezika.
Uloga kontra svjetla je odvajanje snimanog objekta od pozadine. Zahvaljujući kontra svjetlu lijeva strana glave više se ne gubi u mraku i njen je obris jasno vidljiv.
Naizgled smo postigli naš cilj: volumen glave je vidljiv i glava je odvojena od pozadine, ali ako pogledamo sjene na licu, koje je stvorilo glavno svjetlo, vidimo da je sjena nejasna, bez detalja, na neki način više pripada pozadini nego samom licu.
Dopunsko svjetlo
Pretamnu sjenu na licu potrebno je dodatno osvijetliti kako bi detalji u sjeni postali vidljivi i prepoznati kao dio lica. To je uloga dopunskog svjetla, u filmskom žargonu »fill«.
Uloga dopunskog svjetla isključivo je reguliranje kontrasta, i nikako ne modeliranje volumena. Dopunsko svjetlo ne bi smjelo stvarati vidljive sjene. Idealno bi bilo kada bi dopunsko svjetlo dolazilo iz samog objektiva kamere, jer bi tako sjene ostale skrivene iza snimanog objekta. S obzirom da to nije moguće, svjetlo se postavlja što bliže objektivu, obično iznad objektiva, no uvijek nasuprot glavnom svjetlu. Poželjno je da je ta svjetlost što mekša kako bi potencijalne sjene bile manje vidljive.
Jačina dopunskog svjetla ne smije biti jača od jačine glavnog svjetla.
Pozadinsko svjetlo
Glava je osvijetljena s glavnim svjetlom, kontra svjetlom i dopunskim svjetlom. Ima jasno izražen volumen i odvojena je od pozadine. Ipak, na crnoj pozadini daje dojam kao da je izrezana i zalijepljena. U cjelosti gledano, nešto joj nedostaje.
Taj nedostatak uklanja pozadinsko svjetlo. Za razliku od ostala tri izvora svjetlosti, koji imaju više manje precizno određene položaje i smjerove, kod pozadinskog svjetla isti nisu određeni već se određuju u skladu sa zahtjevima i mogućnostima individualnih, konkretnih primjera.
