Na mehaničkoj razini montažom uklanjamo nepotreban prostor i vrijeme.
U svakodnevnom životu govorimo o realnom vremenu i prostoru u kojem se događaju akcije naših junaka. Jedna od temeljnih karakteristika filmske montaže je filmski prostor i vrijeme koji se u većini slučajeva razlikuju od realnog prostora i vremena (iznimka su filmovi snimljeni u jednom kadru).
U filmu prostor ne možemo prikazati samo s jednim kadrom već za potpuni doživljaj filmskog prostora moramo snimiti barem dva kadra. Filmski prostor je nerealan jer je stvoren od fragmenata realnosti koji mogu biti snimljeni u različitim vremenskim razdobljima i različitim prostorima, no u procesu montaže dobijaju novo prostorno značenje. Jedna od karakteristika filmskog prostora je montaža tj. rez na pogled. Kadar koji slijedi nakon bližeg plana čovjeka koji u nešto gleda doživljavamo kao jedinstven prostor, bez obzira na to gdje je taj kadar snimljen. Drugi način kreiranja filmskog prostora je montaža tj. rez na pokret. Pokret je osnovna karakteristika filmske umjetnosti pa zato i na više svjetskih jezika govorimo o slikama u pokretu. Montaža tj. rez na pokret najbolja je tehnika montaže budući da omogućava da se iz fragmenata realnega prostora na ekranu kreira jedinstven filmski prostor. Na taj će način različiti fragmenti realnog prostora na filmu djelovati kao skladna jedinica novog filmskog prostora (više o tome u poglavlju kontinuitet kretanja).
Montažno vrijeme
Ako na početku za bolju predodžbu malo pojednostavimo stvari, možemo reći da je film život iz kojeg su uklonjeni dosadni dijelovi. Montaža nam omogućava da višesatno ili višednevno putovanje u filmu skratimo na samo nekoliko minuta. Važno je da je vremenski skok jasno preciziran kako ne bi zbunio gledatelje. Režiser Stanley Kubrick u filmu 2001.:Odiseja u svemiru napravio je montažni skok od 100.000 godina tako što je na pokret pračovjeka koji baca leteću kost, na montažnom rezu dodao svemirski brod koji “plovi” svemirom. Montažno vrijeme može biti kraće od realnog, što se i događa u većini slučajeva, budući da time spajamo različite događaje iz kojih “izbacujemo” nezanimljive, ili pak duže dijelove (stvaranje napetosti ili spektakularno ponavljanje prizora eksplozije iz različitih zornih kutova).
Ako gledatelji nemaju jasnu predodžbu o neprekidnom događanju, zbog montažnog prijelaza mogu se zbuniti. U tu se svrhu na početku priče tj. novog prizora koristi ekspozicijski kadar.
Uzmimo za primjer sljedeći prizor:
– više osoba – gledaju u nešto
U tom se slučaju nakon ekspozicijskog kadra možemo odlučiti kako ćemo „stisnuti“ tj. kondenzirati realno vrijeme i prostor. U spomenutom smo slučaju uporabom bližih planova realno vrijeme rastegnuli, a prostor „stisnuli“.
Specifičan primjer filmskog vremena je usporavanje (slow-motion) ili ubrzavanje (fast-motion) snimaka.
